понедељак, 17. април 2017.

LHIARI

Studentski film Roberta Hloza LHIARI vrlo je atmosferična, crnohumorna polučasovna storija o grupi dečaka koji su skloni laganju a onda dožive neverovatno iskustvo koje ih promeni zauvek, usled koga nastavljaju da lažu, a potom kada žele da se o njemu ispovede niko im ne veruje.

Ovo je ambiciozan studentski film snimljen na češkoj filmskoj školi koji apsolutno na svim nivoima ima kapacitete celovečernjeg igranog filma. Hloz ima odličnu glumačku podelu, uključujući i zanimljivo izabranu decu za glavne uloge a priča je smeštena u neko vreme koje deluje kao bliska prošlost, recimo rane devedesete, u jedan vanvremenski ambijent detinjstva ali ne u agresivno nostalgičnom STRANGER THINGS maniru, već naprotiv u jedan uverljiv svet bliske prošlosti u kome ne postoje neke savremene životne a samim tim i dramske poštapalice poput mobilnih telefona, interneta itd.

Ovo je prostor u kome se deca i dalje igraju napolju, i dalje upadaju u nevolje sa nezgodnim ljudima i istražuju opasne prostore i Hloz u tom pogledu uspeva da postigne sve što je nameravao. Film odiše nesputanim crnim humorom, pa rekao bih čak i surovošću koji su ubedljivo plasirani.

Opet je reč o uzornom studentskom filmu koji najavljuje reditelja zrelog za ozbiljne zadatke. Film je imao izuzetno uspešan plasman na festivalima.

MAESTRO

MAESTRO Nemanje Mladenovića je studentski film sa Akademije umetnosti i nažaslot reć je o nedorečenom, sporom i nerazrađemom kratkometražnom ostvarenju koje se guši u vlastitoj pretenziji. Tehnička realizacija je takođe ispod standarda aktuelne studentske produkcije, pa i na samoj Akademiji umetnosti.

LOV

LOV Jovane Avramović je ispitni film treće godine na Fakultetu dramskih umetnosti. Za ovaj rad možemo slobodno reći da se uklapa u dva konceptualna okvira koja prepoznajemo kod studenata FDU. Jedan element je dosledno držanje “ženskog rukopisa” koji krasi nove studentkinje FDUa, sa pričama datim iz ženske vizure sa akcentom na njihove odnose sa muškarcima, emotivne i seksualne probleme i telesnost. LOV je priča o intimi, ali Jovana Avramović ne nameće “intiman” odnos prema njemu. Njena glumica se vrlo slobodno ponaša, skida se, i u kontaktu sa svojim telom dolazi do snažne introspekcije koja uvodi film u drugi konceptualni okvir - a to je aproprijacija žanrovskog imaginarijuma za izražavanje intimnih lomova, i u ovom slučaju reč je o stravi.

LOV ne možemo smatrati hororom u najklasičnijem smislu te reči ali u sebi nosi dovoljno horor elemenata da privuče pažnju ljubitelja žanra.

LOV je pedantan, jasan, jednostavan i efektan film. U njemu nema nekih velikih zahvata, nema ni prevelike ambicije ali sve što je započeto vešto i precizno je realizovano.

Ovaj film svakako zaslužuje mesto na Festivali srpskog filma fantastike.

GLAD

Pogledao sam GLAD Tamare Todorović, studentski film sa druge godine FDU. Reč je o atmosferičnoj ljubavnoj etidi o devojci koja želi pažnju starijeg, oženjenog muškarca i usled toga doživljava poniženje.

GLAD se nalazi na pola puta između KLIPa i Olega Novkovića. Iz KLIPa preuzima Isidoru Simijonović i temu razorne strasti a od Olega taj kafansko crnotalasovski imaginarijum spojen sa skatološkim detaljima (radnja sa uriniranjem za kafanskim astalom).

Filmu se ne može osporiti atmosferičnost i velika predanost Isidore Simijonović u glavnoj ulozi ali rezultat nažalost ne uspeva da prevaziđe ili obogati svoje uzore na koje se snažno oslanja.

FDU se sada nalazi na zanimljivoj prekretnici. S jedne strane ima profesore režije koji su verovatno najaktivniji i po trenutnoj poziciji najatraktivniji od osnivanja fakulteta ali s druge strane sve to rezultira sklonošću studenata da praktično ponavljaju postupke svojih profesora.

BRIJANJE

Do sada nisam imao puno prilike da gledam studentske filmove polaznika škole Preditor. No, ovo što sam do sada video u principu ne sugeriše da tamošnji sistem rada daje neke bitno drugačije rezultate od uobičajenih, izuzev što su im filmovi na vrlo rudimentarnom nivou. doduše, Preditor traje kraće nego FDU i ostale akademije pa njihovi studenti ni ne dolaze do rada na nekim ozbiljnijim formama kakve idu na trećoj ili četvrtoj godini.

BRIJANJE Petra Mitrovića je uspešnije na nivou dizajna špice nego na nivou samog filma, same potere koju radi i koja je bitno ispod nivoa vežbi tog tipa koje se rade, ili su se bar radile na drugoj godinI FDU, bez reči. Ovde ima dijaloga, ali ni podela ni režija, ni sam tekst nisu na nekom visokom nivou. Fotografija je naročito skromna, a gradske lokacije koje su odabrane su izrazito teške za snimanje pa je pitanje da li je supervizija profesora barem mogla pomoći tako što bi naglasila mladom polazniku da izabere lokacija na kojima komforno može da snima.

Snimanje u najužem centru Beograda ovom filmu ne doprinosi niti mu daje production value ali mu zato evidentno limitira opcije snimanja.

U svakom slučaju, BRIJANJE ima niz problema, ne samo u radu polaznika već i supervizora ispred škole koja ga je pravila.